PIŠE: Martina Hrupić
FOTO: Privatna arhiva Ivone Marenić
VRIJEME POTREBNO ZA ČITANJE: 7 min
Možda kao sanjalica? Tako je odgovorila, retoričkim protupitanjem, kad sam je pitala da kaže par riječi o sebi. Ja bih je definitivno tako okarakterizirala. Svaki put kad je sretnem iznenadi s nečim novim, nečim što je u planu, o čemu razmišlja, nekom neobičnom idejom ili novom vještinom o kojoj priča dok istovremeno budnim okom prati gdje je koji od njezinih pasa i uporno ih zove... No, tome 'sanjalica' dodala bih još jednu riječ. Odvažna. Uostalom, kako drugačije opisati osobu kojoj su visine, one koje većinu nas straše, mjesto na kojem se ona osjeća kao doma?
Ivona Marenić (desno)
Toj odvažnoj sanjalici ime je Ivona Marenić. Bavi se padobranstvom i njega diše i živi. Prvi, sudbonosni 'udah' bio je još 2018. godine. Tandem skok u Varaždinu bio je taj 'klik', jedan od onih koji ti život odvede u potpuno neočekivanom smjeru. „Tada sam mislila da je to najstrašnije iskustvo u mom životu i da se nikada više neću usuditi to ponoviti. Ali nakon toga nisam mogla prestati razmišljati o tom skoku i koliko me zapravo promijenio, upravo zato što je bio toliko strašan. Naučio me da, ako sam skočila iz aviona i sve je prošlo dobro, onda ni male svakodnevne stvari nisu toliko ozbiljne da zbog njih gubim san“, objašnjava Ivona.
Školu padobranstva upisala je krajem 2022. godine. Kao i većina početnika, prisjeća se, maštala je o wingsuit letenju. No, onda je shvatila da su prvi koraci u tom smjeru, odnosno preduvjet da uopće krene tim putem, dobiti licencu te napraviti barem 200 skokova. Školovanje je započela u Hrvatskoj, a onda se, kaže, prebacila u Sloveniju zbog boljih uvjeta i dostupnosti iskusnijih instruktora. Licencu je dobila krajem 2023. godine.
Danas iza sebe ima oko 150 skokova i više od 20 sati treninga u zračnom tunelu (wind tunnel), simulatoru slobodnog pada, a skokovi s padobranom te lebdenje u, kako bih ga ja laički opisala, 'ogromnoj prozirnoj tubi' na zraku koji u pravilu ima brzinu od 160 do 280 kilometara na sat (kako se prilagođava svakom letaču posebno, nekad i više od 300 kilometara na sat), sada su praktički njezina svakodnevica. „Ja i dalje uglavnom osjećam strah prije skoka, ali apsolutni mir dok sam u zraku. Na tu jednu minutu, unatoč vjetru i buci, sve u mislima stane, postojiš samo ti, zrak i ljudi s kojima si gore“, kaže ona.
Najveći joj je užitak, priča, kada skoči s nekim tko još ima onaj početnički, racionalni strah, i kad može biti prvo prijateljsko lice koje taj netko vidi u zraku nakon svojih instruktora. „To me ispunjava i uvijek podsjeti koliko sam zahvalna što to radim“, kaže.
A radi puno toga. Ivona je, naime, i suosnivačica i predsjednica Padobranskog kluba mladih AirIK. „Posebni smo jer smo grupa entuzijasta koja je, unatoč brojnim preprekama i nepovjerenju starijih kolega, uspjela osnovati zajednicu za mlađe ljude u sportu. Naš cilj je održati sport živim kroz mlađe generacije i okupiti regionalne entuzijaste koji su do sada često bili 'usamljeni' u svojoj ljubavi prema skakanju“, tvrdi.
Do sada su sudjelovali na nekoliko slovenskih i hrvatskih natjecanja, organizirali vlastito natjecanje te odlazili na školovanja i treninge u Finsku i Švedsku, u zračni tunel. Osim nje, a ona je zadužena za kreativne ideje i provedbu novih projekta, njihov glavni tim još čine, objašnjava Ivona, i Erik Kocjan, glavni klupski trener i jedan od najiskusnijih instruktora u regiji te Faris Š., tajnik. On je, dodaje, 'the fun part' ekipe. Planova imaju puno, neke još ne može otkriti, no cilj im je širiti zajednicu i podizati svijest o sigurnosti u sportu, to jest, kaže, "pronaći balans između sigurnosti bez dosade i kaosa bez destrukcije".
Dodatno me je zanimao i njezin 'život u tunelu'. „Kad govorim o tunelu, mislim na indoor skydiving, to jest simulaciju slobodnog pada iz aviona. Let se odvija u vertikalnom tunelu kroz koji struji zrak velikom brzinom, stvarajući stabilan zračni tok koji omogućuje letaču slično iskustvo kao u slobodnom padu, ali u kontroliranim i sigurnim uvjetima. To je simulator slobodnog pada, siguran i nevjerojatno zabavan. Mogu ga iskusiti i djeca već od tri godine jer instruktori znaju kako voditi 'first-timere'“, govori Ivona.
Uz tunel se vežu i različite discipline. „Neke se boduju po broju izvedenih figura s drugim letačima, a neke po kreativnosti i tehničkoj zahtjevnosti i izvedbi solo nastupa, kao što je freestyle letenje. Naime, prvo se boduje snimka koju pošalješ, gdje dobiješ tehnički 'score', a onda se bodovi oduzimaju uživo ovisno o tome koliko točno izvedeš ono što si priložio kao svoju rutinu. Tunel je istovremeno i alat za trening padobranstva i samostalna sportska disciplina. Najbolje rezultate daje kad se kombinira s pravim skokovima“, kaže.
Ivona pojašnjava kako u Hrvatskoj zračnog tunela zasad nema, ali se nada da će se to uskoro promijeniti. Uostalom, samu sebe, u kontekstu hrvatske padobranske scene, naziva mladom entuzijasticom koja doprinosi popularizaciji tunela među hrvatskim padobrancima. I vjeruje da to dugoročno podiže kvalitetu sporta i otvara nova vrata, kako početnicima tako i iskusnima. Povremeno se i sama natječe.
I zračni tunel, kao i skakanje padobranom, za nju znače letenje. „Kad sjedim u putničkom avionu pored prozora i gledam oblake, pomislim 'koliko sam zahvalna što znam kako je to, biti van letjelice, među oblacima, samo sa svojim tijelom'“, govori Ivona.
U prvoj godini bavljenja padobranstvom na sportskom je aerodromu provodila svaki vikend, ponekad od četvrtka do nedjelje. Vodila je svoje pse sa sobom i spavala u šatoru samo da bude spremna za prvi jutarnji 'load'. Danas je na aerodromu nešto rjeđe jer se više fokusirala na letenje u tunelu. U njemu je napredak brži i lakše ga je primijetiti, dodaje. Ove godine će skupiti oko 20 sati tunela, bila je već po dva puta u Finskoj i u Švedskoj, a uskoro opet ide u Finsku na kamp koji organiziraju kroz klub.
Očekivano, skup je to sport. U biti, njegova skupoća, objašnjava, ovisi o tome koliko se njime intenzivno baviš, kaže. Ako si rekreativac, i uz rentu opreme, to ne mora biti previše skupo. No, ako ulažeš u treninge, tunele i radiš stotine skokova godišnje, tada postaje ozbiljan trošak. „Kako bi moj kolega rekao: 'Bez svega se može, osim dobre volje. (I licence)'. Neki ljudi pakiraju padobrane drugima i tako financiraju svoje skokove, neki rade kao instruktori u tunelu, a neki tri posla da si sve omoguće. Rabljena oprema košta oko 5000 eura, no može se i unajmiti na sportskim aerodromima. Imamo i šalu u zajednici: 'Kako padobranac postane milijunaš? Tako da je prije bio milijarder', govori Ivona.
A koliko je opasno? „Kao i svaki sport u kojem pogreške mogu imati vrlo ozbiljne posljedice, da, opasan je, ali ako se poštuju pravila, rizik je minimaliziran. Najvažnije je ne precjenjivati svoje sposobnosti, slušati iskusnije i znati kad odustati. Nema sramote u otkazivanju skoka ako ti nešto 'smrdi'. Ljudi često misle da je najveći rizik da se padobran ne otvori, ali to je vrlo rijetko stvarni problem. Svi smo obučeni za korištenje rezervnog padobrana, i to je sasvim normalna stvar. Najviše nesreća događa se zapravo pri slijetanju pod ispravno otvorenom kupolom, zbog precjenjivanja vlastite vještine“, tvrdi.
O greškama je, naglašava, teško govoriti bez konteksta jer one u skydivingu nikad nisu površne, zahtijevaju dubinsko razumijevanje situacije i analizu, a ne nagađanje. "U našem sportu svaka pogreška shvaća se ozbiljno i koristi kao prilika za učenje, kako bi drugi iz nje mogli izvući iskustvo. Zato ne bih izdvajala pojedinačne primjere, ali mogu reći da sam uvijek pristupala svakom skoku s maksimalnom pažnjom i odgovornošću. Početnička greška koju mogu izdvojiti je da se ne okružiš pravim ljudima pa i tvoj razvoj u sportu ide nepotrebno sporo. To to se promijenilo odlaskom u Sloveniju gdje sam našla ekipu u kojoj vlada ozračje podrške i sigurnosti', kaže Ivona.
Onima koji žele zakoračiti u te visine, poručuje da joj se jave prije nego što upišu bilo kakvo školovanje. Nudi se svašta na internetu, pojašnjava, no nije sve sigurno ni kvalitetno, a riječ je o sportu u kojem treba znati koje rizike vrijedi preuzeti, a koje ne. „Preporučila bih im strpljenje i zdravu dozu straha jer to je ono što nas čini pažljivima i živima. Moja su vrata uvijek otvorena za sva pitanja i rado ću pomoći savjetom onome tko tek kreće“, govori.
Jednog dana sebe, kao osobu koja 'voli životinje više od svega', a pronalazi se i u putovanjima, započinjanju raznih projekata i brizi o biljkama te koja je diplomirala na temu humora u oglašavanju, vidi kao trenericu ili instruktoricu. Vjerujem da će uspjeti: kod odvažne sanjalice s toliko želje i strasti prema letenju ni nebo nije granica.
