PIŠE: Martina Hrupić
FOTO: Ivana Grgić/Cropix; Damir Zurub/Cropix; Neven Fogec
VRIJEME POTREBNO ZA ČITANJE: 10 min
Narančasta kosa. Ponekad pletenice. A smiješak - uvijek. Upravo to su mi prve asocijacije kad pomislim na nju, Ivanu Grgić, fotoreporterku Cropixa i bivšu kolegicu s kojom sam imala sreće surađivati dok sam radila kao novinarka u Jutarnjem listu. No, već dulje vrijeme, u cijelu tu sliku simpatične Ivane 'dodajem' još jedan 'detalj' – 25 kilograma tešku ronilačku opremu, gotovo pa veću od nje. Naime, Ivana je vrsna podvodna fotografkinja. I apsolutna inspiracija. Ne samo zbog svog karaktera i smirenosti, nego i želje za učenjem. I načina kako s nekom, dojma sam, jedinstvenom lakoćom i tihom upornošću ostvaruje svoje snove...
Rodom Splićanka, Ivana u Zagrebu živi od 1991. godine. Diplomirana je inženjerka grafičke tehnologije i dizajna, iako je prvotno upisala stomatologiju. Nedugo nakon završetka faksa počela je raditi u tadašnjem EPH-u, a danas Hanza Mediji, prvo na desku i obradi fotografija, a zatim kao fotoreporterka. Negdje po putu, mogli bismo reći, u njezin je život ušla i podvodna fotografija...
Ivana Grgić (Foto: Damir Zurub/Cropix)
Time se, moglo bi se reći, zatvorio krug. „Na neki način sam ostvarila svoj san... Jer, još kao mala sam neprestano gledala emisije o životinjama, a one s kitovima, morskim psima i dupinima bile su na prvom mjestu“, prisjeća se. S morskim psima i dupinima je već ronila, doduše ne baš sa svim vrstama, kaže. Kitovi su ostali kao izazov, iako je bila vrlo blizu.
Oprema teži i do 25 kilograma (Foto: Ivana Grgić/Cropix)
S ronjenjem se počela baviti 2014. godine, u ronilačkom klubu Roniti se mora. Već godinu dana kasnije, 2015., počela se baviti i podvodnom fotografijom. I tako je ostalo do danas - no, ne samo da se njome bavi, nego je u tome iznimno dobra. Sudjelovala je na nizu prestižnih prvenstava i natjecanja u podvodnoj fotografiji, što u Hrvatskoj što u drugim zemljama svijeta, i osvajala prva mjesta. Isto tako, sudjelovala je i u nekoliko ronilačkih ekspedicija na Crvenom te Cortesovu moru.
Ivana Grgić (Foto: Neven Fogec)
Što se tiče ljubavi prema fotografiji ona se počela rađati nakon što se zaposlila, iako su znakovi da bi to mogao biti njezin put bili vidljivi već i ranije. Njezin je diplomski rad bio vezan uz fotoreporterstvo, a kako je radila na desku i na obradi fotografija imala je dosta prilike učiti i od svojih kolega fotografa. A onda se na sceni pojavilo i ronjenje.
Foto: Ivana Grgić/Cropix
„Godine 2014. godine se uz Srđana Vrančića odlučujem na tečaj ronjenja i tu sam uz fotografiju općenito otkrila novu ljubav – ronjenje. Zbog toga je bilo sasvim logično da te dvije ljubavi pokušam spojiti u jednu, pogotovo zato što nam je instruktor ronjenja Damir Zurub, kao već iskusan na tom području, u neku ruku pokazao smjer i način školovanja za podvodnu fotografiju. On je već tada bio vrlo uspješan u osvajanju nagrada u podvodnoj fotografiji, a Vrana je bio odličan učitelj na ostalim fotografskim područjima“, objašnjava Ivana te dodaje kako je općenito bila okružena s jako puno izuzetno kvalitetnih kolega, za fotografiju općenito, ali i za onu podvodnu. Na njoj je bilo, kaže, da samo prihvati savjete i upusti se polako u novu avanturu.
Foto: Ivana Grgić/Cropix
A ta avantura traje i danas. No, Ivana nije zaboravila početke. „Naravno, nema podvodne fotografije bez dobrog znanja ronjenja. Pod vodom se ne možeš koncentrirati na fotografiju i lov na morska stvorenja, ako istovremeno nemaš plovnost i boriš se s ronilačkom opremom. A u prvom redu to je i opasno. Ja sam nekako možda i malo prerano ušla u fotografiju nakon ronilačkog tečaja pa je u početku bilo malo borbe, ali i ovdje sam imala svu pomoć odličnih ronioca koji su u svakom trenutku bili uz mene“, kaže.
Foto: Ivana Grgić/Cropix
Nagrade koje je dosad osvojila došle su neplanirano, kaže. Dapače, ističe, uopće nije natjecateljski tip i najbolju fotografiju uvijek radi prije i dan poslije natjecanja. No, nagrade su tu. „Odlična sam mjesta osvojila na međunarodnim natjecanjima Mares Underwater Photo Marathon u zaista jakoj konkurenciji, na Državnom natjecanju sam osvojila srebrnu medalju, ali posebno su mi drage dvije nagrade Velebitska Degenija za najbolje novinarske radove o zaštiti prirode i okoliša...", objašnjava.
Foto: Ivana Grgić/Cropix
Iako radije snima bez natjecanja, ipak voli live fotografska natjecanja u kojima se dobiju tri teme za fotografiju, koju se pokušava snimiti u dva zarona. "To je izuzetno dinamično, pomalo i stresno, ali ekipa je uvijek vrhunska, puno je i smijeha, zabave, ali i jako puno se nauči na svakom od njih..", kaže. A naučila je, među ostalim, i obaviti sitne popravke koji su neminovni kod podvodne fotografije, kao i da alat uvijek treba imati pri ruci. Isto tako je, dodaje, naučila cijeniti i snagu prirode i to da je, kada priroda kaže ne, bolje odustati jer možeš nastradati...
Foto: Ivana Grgić/Cropix
No, ni sve dosad opisano nije - sve. Ivana sudjeluje i u velikom broju ekoloških akcija čišćenja podmorja. Smatra da je potrebno podići svijest ljudi i redovito ukazivati na to što se ispod mora nalazi - ono lijepo, ali i ono manje lijepo. Isto tako, od 2022. godine sudjeluje i u ronilačkom projektu Jutarnjeg lista Scuba skener.
Foto: Ivana Grgić/Cropix
Foto: Ivana Grgić/Cropix
Pod vodom je često, ali rjeđe nego što bi htjela. Ronjenje je sada, kaže, prešlo u posao i puno roni ljeti, ali to znači da ujedno i radi. Zato povremeno voli otići na neki lagani zaron samo za svoju dušu. „Nema lošeg zarona, svaki je poseban i lijep na svoj način. Naravno, ako je sve u redu i svi sretno izrone. Uvijek tu ima prostora za napredak, voljela bih putovati i više, ali mislim da sam već napravila više od prosjeka i da mogu biti zadovoljna“, kaže.
Foto: Ivana Grgić/Cropix
Naravno, bilo je i opasnih situacija, kaže, a one su najčešće proizlazile iz njezina neiskustva i grešaka. „Ako se izgubiš vrlo vjerojatno si sam kriv. Ako ostaneš bez zraka, nisi dobro izračunao... Naravno, nekada i ne mora biti tvoja krivica, ali ono što je najvažnije da nema panike. Jer ona je ta koja zbog koje ronioci znaju nastradati. Bilo je i ružnih situacija na koje, nažalost, nisam mogla utjecati koliko god se trudila. Kada u ronjenju strada tebi netko blizak...“, prisjeća se Ivana.
Foto: Ivana Grgić/Cropix
Foto: Ivana Grgić/Cropix
No, unatoč svemu, mnogo toga voli u podvodnoj fotografiji. Taj pomalo, opisuje, nestvarni plavičasti efekt koji voda stvara. I odraze pod površinom. Voli i mogućnost snimanja živog svijeta u divljini. Voli i uzbuđenje nakon uspješno snimljene životinje koju inače nije baš lako dobiti blizu. No, ta ljubav nije savršena. „Posao je poprilično izazovan, možda se čini lijepo zaroniti kad to želiš, kad si fizički i psihički spreman. U trenutku kad hobi postane posao, onda ideš u more iako ti se ponekad baš i ne da, hladno ti je ili imaš neki drugi razlog kontra. Iako, ako se ne osjećaš dobro, u svakom slučaju ronjenje treba biti otkazano, čak i kad je to posao. Sigurnost je uvijek na prvom mjestu“, naglašava Ivana.
Foto: Ivana Grgić/Cropix
Što se opasnosti tiče, sve je to prilagođeno njezinu iskustvu. Ne upušta se u nešto za što misli da nije spremna, pa time i opasnost svodi na minimum. "Majka sam dvoje djece pa mislim da bi bilo neodgovorno s moje strane da ne radim tako. Tako da ne mislim da je ronjenje jako opasan sport ako se držiš pravila i ograničenja. Isto tako, granica rekreativnog ronjenja je 40 metara, a sve dublje od toga uključuje ronjenje s drugim mješavinama plinova, a ne sa zrakom, što uključuje i posebne tečajeve. Ja se držim ove granice od 40 i za podvodnu fotografiju ona je više nego dovoljna. U tih 40 metara ima bezbroj mjesta koje još nisam posjetila, a za jednog života neću ni stići", govori ona.
Foto: Ivana Grgić/Cropix
No, mnoga je već vidjela. Crveno more i ronjenje na koraljnom grebenu Elphinstone s morskim psima trupanima oblokrilcima, odnosno white tip sharkovima, ronjenje u Meksiku, s morskim lavovima i Mexico sardine run, odnosno potraga za velikim jatima riba kojima se hrane veći predatori kao što su sabljarke, morski lavovi i slično... Ili pak ronjenje u jezeru Ponikve kod Bakra, koje se pojavi par puta godišnje nakon topljenja snijega ili velikih kiša, dakle među drvećem u vodi čija je temperatura bila šest stupnjeva Celzijevih.
Foto: Ivana Grgić/Cropix
Tu svestranu ženu koja ima i niz drugih interesa kao što su joga, ples na svili, crtanje i slikanje te životinje, pitam za savjet. Kako i odakle krenuti? "Za početak fotkanja pod vodom dovoljan je i mali jeftiniji fotoaparat. Ono što je važno jest dobra rasvjeta, koja također košta, ali ne toliko kao kućišta ili skupa kamera. I ići korak po korak, s puno, puno strpljenja jer u podvodnoj fotografiji zaista moraš biti strpljiv, oprezan kao i, naravno, općenito u ronjenju", rekla je Ivana. I onda još, za sam kraj, dodala ovo:
"Ono što sam naučila jest to da sam neke stvari, a za koje sam mislila da su nemoguće, ipak ostvarila i da postoji više načina da se dođe do cilja. U prvom redu to su financije koje mogu biti ograničavajući faktor kod ovakvih skupih hobija, ali ako se nešto dovoljno želi, nađe se način. I u konačnici se isplati. Zapravo, mislim da novac uložen općenito u putovanja i širenje znanja i vještina nikada nije bačen. A, ako u početku prelako dođeš do nečeg, manje to cijeniš..."
