PIŠE: Martina Hrupić
VRIJEME POTREBNO ZA ČITANJE: 2 min
Još ni dan danas ne mogu vjerovati da sam bila tamo. I dalje se čini kao neki san, kao da sam nakratko, izgubljena u mislima, uskočila u jedan od onih nadnaravnih screensevera koji nakratko zagolicaju maštu i želju ljepotom pa pomisliš ‘da sam bar tamo’. No, bila je to stvarnost na jednom od mjesta koja se doista čine sasvim nestvarnima. Govorim o slavnoj Vinicunci, poznatijoj po dva druga imena – Rainbow Mountain (Dugina planina) ili pak Planina sedam boja (Montaña de Siete Colores). Koje god od ovih opisnih imena odabrali, nećete pogriješiti. Ta planina doista je šarena. I upravo njezine predivne boje privlače ljude iz cijelog svijeta.
Dapače, zahvaljujući svom neobičnom izgledu ona se pretvorila u jednu od najpopularnijih atrakcija dalekog Perua. Nerijetko ju se uvrštava na one ‘ultimativne’ ljestvice mjesta koja bi trebalo posjetiti prije smrti ili atrakcije koje bi trebalo vidjeti barem jednom u životu. Sasvim zasluženo. Inače, njezino je originalno ime – Vinicunca – sastavljeno od dvije riječi iz tamošnjeg kečuanskog jezika.
To su ‘wini’, što je ime za crno kamenje koje se nalazi u tom području, a druga je ‘kunca’ što znači vrat, a u biti predstavlja referencu na područje planine koje nalikuje na ogrlicu, pojašnjavaju izvori na internetu. Ironično, njezina ljepota otkrivena je svijetu zahvaljujući klimatskim promjenama. Naime, zatopljenje je dovelo do topljenja ledenog pokrivača koji je njezino šarenilo skrivao od očiju javnosti.
Vinicunca se nalazi u relativnoj blizini legendarnog grada Cusco, u peruanskim Andama, u sklopu tamošnjeg planinskog lanca Cordillera de Vilcanota. Broji 5200 metara, a obično je pohode horde turista u sklopu jednodnevnih izleta iz tog svjetski poznatog grada. I ja sam bila jedan od njih. Iz Cusca smo krenuli rano ujutro, u četiri, i onda je uslijedilo nekoliko sati vožnje. „Prizori kao iz raja. Sve zeleno, planine… Ljame i alpake pasu, suhozidi. Velike serpentine, vodopadi, mostovi, prelijepo. Voziš se u autobusu, a ispod vidiš samo provaliju“, napisala sam tada u svoj dnevnik.
Na odredištu pak, napisala sam dalje, vašar – mnoštvo ljudi. Iako to ne stoji na toj stranici dnevnika, urezano mi je u pamćenje da smo se i tamo vozili kraj restorana koji su oglašavali zamorce ispečene na ražnju… Tamo ih zovu ‘cuy’ i uobičajena su hrana u toj zemlji. Kojoj, kao sada nekadašnja vlasnica te preslatke životinjice, nisam ni primirisala.
Na putu prema šarenilu Vinicunce...
Na putu prema šarenilu Vinicunce...
Kad sam se iskrcala, uslijedio je hod do šarenih padina. Sama staza, za koju treba oko sat i pol hoda, nije zahtjevna, osim zadnjeg dijela, dakle samog uspona. No, nadmorska visina – 5000 metara – radi svoje. Dobrano sam je osjećala, bila sam sporija, teže sam disala, iako sam već neko vrijeme provodila na visinama višima od 3000 metara te bila aklimatizirana. No, unatoč tome, i ja i svi ostali, a doista je bilo ljudi, išli smo naprijed, korak po korak, kako bismo se domogli šarenila. Bili smo u nevjerici od ljepote i pokušali okinuti onu jednu, savršenu fotografiju, potencijalno i s preslatkim alpakama s kojima se možete fotografirati.
Vinicunca je predivna, no na njoj nema samoće
To se pokazalo praktički pa nemogućim – osim šarenila planine, u kadru su neizbježno bile i horde drugih ljudi. Oni koji nisu za hodanje mogu cijeli put prijeći na leđima konja. Za povratak natrag, do autobusa, treba nešto manje, oko sat vremena, dok smo se u sam Cusco vratili u 18 sati poslijepodne. U izlet su bili, osim uspona bili uključeni i doručak te ručak. Izlet je u teoriji išao s vodičem te kisikom u slučaju da bude problema, ali svi su se rasuli po planini i sve je bilo daleko od organizirane, složne skupine.
Planina svoje nevjerojatne boje u kojima smo imali prilike uživati duguje svom mineralnom sastavu – ‘boji’ je čak 14 različitih vrsta minerala. Roza boja je, primjerice, tu zahvaljujući crvenoj glini, zatim vrsti sedimentne stijene koja se zove muljnjak i pijesku. Za bjelkaste nijanse na planini odgovorni su kvarc, pješčenjak i lapor, za crvenu su ‘krivi’ željezo i glina. Zelena je tamo, među ostalim, zbog stijene po imenu filit, dok žuta dolazi od pješčenjaka bogatog sumporom. Smeđe ‘pruge’ čine stijene krcate magnezijem.
Boje planine se mijenjaju, ne samo tijekom godine, već i tijekom jednog dana. Naravno, njihova jarkost ovisit će o količini sunca. Primjerice, ja sam imala sreće – bilo je sunčano i povremeno oblačno, magla i kiša su izostali, iako sam je posjetila u drugoj polovici siječnja. Navodno je najbolje vrijeme za posjet između travnja i listopada. No, ni to nije garancija. Ipak ste na vrlo visokoj nadmorskoj visini, a tamo vrijede drugačija pravila. Zbog svega navedenog, prikladna obuća i odjeća su obavezni.
*Putopis je prvotno objavljen na portalu Putni kofer
