PIŠE: Martina Hrupić (2020. godine)
VRIJEME POTREBNO ZA ČITANJE: 7 min
"Vau! Gledam kroz prozor, u prirodu... Ne mogu vjerovati da sam tu, da je ispred mene ova ljepota. Ova zemlja je divna!" Upravo to zapisala sam 2. siječnja 2019. godine u svoj dnevnik. Iznad tih rečenica stajalo je: "Prvi dan Bolivije". Sada sam u njega zavirila iz znatiželje. Zanimalo me što sam tada razmišljala, je li u raskoraku s onim što osjećam danas u trenucima kad se prisjetim te zemlje, jesu li sjećanja već dobila onu patinu vremena, je li ih pojela svakodnevica. Odgovor glasi - ne. Bolivijska sreća traje dugo.
Čak je i granični prijelaz divan, pišem u sitno ispisanom notesu. Nakalemljen usred ničega, u zelenom prostranstvu prošaranom planinskim vrhovima. Dugo smo čekali da ga prijeđemo, iz Čilea u Boliviju, a kad nam je to naposljetku pošlo za rukom, prebacili su nas u terence, mene sa ženom iz Čilea i njezino dvoje odrasle djece te dvije sestre iz Brazila. Naš vozač, odnosno vodič, Alberto sjeo je za volan, stavio u brzinu i avantura je počela.
Prizori s granice koje smo svi halapljivo fotografirali bili su tek blijeda naznaka onoga što nas je čekalo, a što ću poslije nazvati "predoziranje prirodnim ljepotama". Fiks će trajati ukupno tri dana. Svodit će se na konstantno upadanje u stanje nevjerice, preplavljenosti zbog koje želite eksplodirati od dojma, pokloniti se Majci Zemlji, odnosno Pachamami kako je zovu u Andama. U Boliviji je ona doista dala sve od sebe, do te mjere da se svaki pokušaj bilježenja trenutka fotoaparatom, pa čak i ovaj da riječima opišem sve viđeno, čini potpuno smiješnim.
Da, u Boliviji sam doista bila sretna. Zbog paja brave, otporne trave koja raste na nepreglednim visoravnima na nekoliko tisuća metara nadmorske visine u smiješnim čupercima koji podsjećaju na male slatke životinjice, i neba koje se reflektira u tankom sloju kišnice koja prekriva ravnice. Zbog laguna - bijelih, rozih, zelenih, crnih, velikih, malih, šarenih - gotovo uvijek krcatih plamencima... Zbog stjenovitih formacija za koje ti nije jasno kako i dalje odolijevaju prirodnim elementima. Zbog gejzira koji rigaju paru, elegantnih, zakonom zaštićenih vikunja koje će vas, ako im naudite, koštati i do deset godina zatvora, zbog čupavih, simpatičnih alpaka i crno-bijelih guski gajo, krajnjih primjera odanosti. Mužjak i ženka visoravnima patroliraju uvijek u paru i ne napuštaju se čak ni u slučaju smrti.
Bilo je to ukupno 72 sata kiše, snijega i sunca, povremenog žvakanja lišća koke kako bismo se lakše nosili s velikom visinom, dugotrajnih vožnji po blatnim makadamima koji gutaju džipove, prolazaka pokraj brojnih nasada kvinoje i lijeganja u ulubljene, trusne krevete izrađene od soli. U njima je naša družina spavala noć prije ključnog dana trodnevnog izleta, odlaska u Salar de Uyuni.
Malo tko u životu dosad nije čuo za tu najveću svjetsku pustinju soli ili vidio njezine fotografije. Površine 10.882 četvorna kilometara, Salar de Uyuni smjestio se na visokih 3656 metara nadmorske visine. Hodati po njoj, najvećem ogledalu na svijetu u koje se ona pretvara nakon kiše, oduvijek sam željela.
U Salar de Uyuniju upravo je ta refleksija ono što se traži. Nakon kiše, kada tanki sloj kišnice prekrije ravnicu te grube kore soli koja para kožu k'o od šale, pustinja se preobražava u nadnaravno mjesto na kojem nestaje granica između neba i zemlje, mjesto koje iz minute u minutu, kako odmiče dan, mijenja ruho i uvijek - zagarantirano i bez greške - ostavlja bez daha.
Ujutro, kad sunce tek izlazi, nalikuje na sliku sjetnog umjetnika koji stvara vodenim bojama. U trenutku kad se pustinja budi, dominiraju nijanse sive i plave, zagasiti tonovi, a sloj vode na njezinim pločama od soli, koje izgledaju kao savršeno posložene puzzle, još je uvijek ledeno hladan. Kasnije isti umjetnik živne, postane opsjednut jarkim kontrastom bijelih oblaka i plavog neba usred kojeg se tu i tamo promili udaljena crna točkica - džipovi drugih posjetitelja.
Dalje od pustinje, u bolivijskim gradovima, "umjetnik" priča potpuno drugu priču. Opsjednut je nedovršenošću, bojom cigle, nekim čudom organiziranim kaosom, ulicama koje nalikuju na labirinte. Bolivijski gradovi, pogotovo La Paz, najviši glavni grad na svijetu, vode konstantnu bitku protiv prirode.
Košnica grada nemilosrdno guta okolna brda, žvače ih, a kolika je njegova snaga najbolje se vidi upravo iz zraka, iz gondola žičare koja se proteže cijelim nebom nad La Pazom. Stanovnici je koriste kao praktičan javni prijevoz, turisti za višesatno razgledavanje iz zraka, odmak od bučnih cesta prepunih prodavača, mnoštva ljudi, pasa lutalica, betona i asfalta, vještičjih štandova s napicima za bacanje kletvi ili za sreću u krevetu i novčaniku te prepariranih fetusa ljama, muzeja s improviziranim gitarama izrađenima od oklopa kornjača i pasanaca. S vrata baš svake od oko 1400 gondola smiješi se uvijek isto lice - predsjednik Evo Morales. Gradnja žičare, projekta koji nosi njegov pečat, počela je prije sedam godina. Danas se linijama ukupne dužine 33 kilometara dnevno vozi oko 150.000 ljudi.
No, na kraju, priroda - u našem slučaju i u Boliviji - uvijek pobjeđuje. Vidimo to ponovno, satima vožnje od La Paza, na bolivijskoj obali najvišeg jezera na svijetu kojim se plovi, a na kojoj se smjestilo mjestašce poznatog naziva: Copacabana. Doduše, bolivijska Copacabana potpuna je suprotnost onoj brazilskoj.
Plaža u tom gradiću je mala, prljava, krcata ljudima i plastičnim gadgetima za zabavu na vodi, restorančićima u kojima se jede pastrva sa žara te psima lutalicama. S obale se gradić širi u ravnicu opasanu zelenim brdima sve dok ulice ne postanu potpuno mirne i uspavane. Njihova smirenost u oštrom je kontrastu s centrom malog mjesta kojim dominira velika crkva okružena prodavačima cvijeća i vjerskih relikvija koje kupuju hodočasnici prije ili poslije odlaska na obližnji križni put kojim trče kokoši te užurbanom tržnicom u čijoj vrevi prodavačice ipak pronalaze vremena za spokojni poslijepodnevni drijemež, okružene hrpama lišća koke, komadima mesa i gomilom voća.
Stotinjak metara niže, iza prodavača šećerne vune i silnih naslikavanja za obiteljske albume, prostire se nepregledno plavo prostranstvo Titicace. Još jedan dokaz da je za sreću ponekad dovoljno samo - gledati.
*Putopis je prvotno objavljen 2020. godine u magazinu Like! Putovanja (izdanje Jutarnjeg lista)
