PIŠE: Martina Hrupić
VRIJEME POTREBNO ZA ČITANJE: 5 min
Bajka. Ili filmski set. Jednostavno nemam drugih riječi za opisati taj uzbekistanski grad, zavijen u veo prošlosti i najljepše nijanse tirkiza, skriven iza debelih zidina i zaštićen od pustinja koje ga okružuju… Hiva je naprosto magična, a za mene danas – kad se vratim u njega u sjećanjima – znači apsolutnu sreću. Bila je prva stanica na našem putovanju Uzbekistanom 2022. godine. Bilo je to naše prvo veliko putovanje kao novopečene obitelji. Malecki je imao svega četiri i pol mjeseca, bio mu je to prvi let avionom…
A letjeli smo do grada po imenu Urgench. Potpuno nam nepoznat, slučajno smo shvatili da možemo letjeti do njega pa produžiti u obližnju Hivu (30 minuta vožnje taksijem) i zatim vlakovima posjetiti ostale željene destinacije – Buharu, Samarkand i Taškent, kao posljednju postaju. Bilo je to nevjerojatno putovanje. Dali smo si vremena – 14 dana, uživali smo sporo i polako, i to ne samo u iskustvu novog mjesta i zemlje nego i u našoj prinovi. Da, bilo je to putovanje posebno u svakom smislu. Uzbekistan, i Samarkand, dugo su nam bili na listi želja, neka obećana zemlja koju nam je oteo covid. No, onda smo napokon bili tamo. U Hivi. Ona je bila naš ‘uvod’ u tu azijsku zemlju. I to kakav.
Rečenica s početka teksta doista je istinita. Ne znam koje bih riječi iskoristila da opišem taj nevjerojatni grad, a da ne zvuči kao apsolutni klišej. Pa ću zato pustiti slikama da govore, a ja se pozabaviti onim ‘iza kulisa’. Time da je grad opušten, miran (iako ima turista), stvoren za šetnje, pauze i stanke, uživanju u nevjerojatnim pogledima na nevjerojatna zdanja i upijanja komadića tamošnje svakodnevice koja proviruje između čupavih bijelih šubara koje izgledaju kao ogromne kugle. Ili šarenila keramike, tepiha i tekstila, plesnih koraka nasred ulice koji prate ritam tradicionalne glazbe te u predivnu odjeću odjevenih parova koje slikaju profesionalni fotografi.
Dani u Hivi, odnosno u njezinoj staroj jezgri po imenu Itchan-Kala, zaštićenoj zidinama, ali i uvrštenoj na popis svjetske baštine, bili su nam lagani. Unutar zidina sve je lako dostupno i jednostavno, smještaja (po vrlo pristupačnim cijenama) na nevjerojatnim lokacijama i s odličnim pogledima ima na svakom koraku, kao i suvenirnica i restorana. I muzeja. I džamija i medresa. I palača. I minareta.
U toj staroj gradskoj jezgri gužva se čak 60-ak kulturološki i povijesno vrijednih zdanja koja su savršeno obnovljena i očuvana. Uostalom, Hiva, odnosno njezina stara jezgra, slovi kao najočuvaniji grad na Putu svile, a potpuno je različit od drugih ‘svilenih’ uzbekistanskih velikana, Buhare i Samarkanda. Tamo, u tim većim gradovima, staro se nekako naprasno miješa s novim, u Buhari nešto manje, no u Samarkandu jako, stara su zdanja raštrkana i odvojena gustim prometom i gužvama. Ovdje, sve je na dohvat ruke, nekako pitomo, ‘domaće’, a opet nekako nadnaravno. Idealno za putovanje s malom bebom.
A upravo je ta mala beba privlačila pažnju na svakom koraku. Uzbekistanski ljudi su ionako divni, no u Hivi kao da nije bilo osobe koja maleckom, ili nama, nije uputila osmijeh. Neki su se čak i brinuli da mu je hladno, naviknuti na njihove bebe koje se praktički ni ne vide, zamotane u sto deka i tri skafandera. Čak i u popodnevnim satima, na suncu, kada bi temperatura u Hivi dosegla i do 20 stupnjeva Celzijevih. Hivu i ostatak Uzbekistana posjetili smo u studenom. I unatoč tome doista imali sreće s vremenom. Isto tako, ne brinite ako zatrebate pomoć. Samoinicijativno bi zaljuljali kolica da umire bebu u slučaju potrebe…
Dane u Hivi provodili smo u dugim šetnjama ispresijecanima stankama za kavu ili pak tradicionalnu hranu, pilav i mustavu. Šetali bismo i navečer, kada Itchan-kala postane neki drugi, ali ponovo magičan svijet. Postane još tiša, prodavači zatvore svoja vrata i spreme robu, turisti nekako nestanu, a tamošnja zdanja, predivno osvijetljena, pokažu svoju noćnu, još romantičniju stranu. Prelijepa je i njihova dnevna, a sve što bi trebalo vidjeti teško je i prebrojati.
No, nekoliko se atrakcija doista ističe. Jedan od njih je minaret Kalta Minor visok 29 metara. I nikad završen. Prema prvotnim je planovima trebao ići u visinu sve do njih 89. Tu je i 56 metara visok minaret Islam Khodja, kojeg smo svako jutro gledali iz našeg smještaja, dok bi jeli izdašan uzbekistanski doručak kojeg nismo mogli pojesti, a mali puzao po podu, potpuno nesvjestan nevjerojatnog mjesta na kojem se nalazi. Tu je i palača Tash Khauli sa 160 soba iz 18. stoljeća te džamija Juma, čiji krov podupire 213 stupova. Svaki od njih izdubio je drugi umjetnik. Ili pak Kunya-Ark, tvrđava…
Radi svega navedenog Hivu danas nazivaju živućim spomenikom, odnosno živućim muzejom. Prije nego što je taj stari grad uvršten na popis svjetske baštine, kao prvi lokalitet u Centralnoj Aziji, tamošnji su stanovnici relocirani kako bi se on zaštitio i obnovio. Danas u tom gradu lokalno stanovništvo ne živi, ali u njemu radi. Većina zdanja koja se stiska u labirintu uskih ulica inače datira iz razdoblja od 14. do 19. stoljeća, a ukazuju na činjenicu da je taj grad kroz svoju povijest bio moćan centar kulture i obrazovanja, ali i duhovnosti.
U svojoj povijesti veže se uz neka od vrlo značajnih imena, primjerice ono matematičara al-Hvarizmija kojeg se naziva ocem algebre. Tamo je rođen i Pahlavon Mahmud, i danas slavljeni pjesnik i hrvač… Grad je, kaže legenda, osnovao jedan od Noinih sinova, Šem, tako da je usred pustinje počeo kopati bunar, a arheološki nalazi idu u prilog postojanju grada još u 6. stoljeću pr. Kr.
Kao jedan od velikana na Putu svile, bio je poznat po trgovini robljem, ali i utočište karavanama i umornim putnicima. A utočište je i danas. Nas, dvoje velikih i jednog majušnog putnika, dočekala je raširenih ruku. I u povijest naše obitelji upisala se odmah uz riječ ‘sreća’.
*Putopis je prvotno objavljen na portalu Putni kofer
