PIŠE: Martina Hrupić
VRIJEME POTREBNO ZA ČITANJE: 5 min
Daleko je, na drugom kraju naše kugle, okružen vodama najvišeg plovnog jezera na svijetu, Titikake. Od obale, od peruanskog grada Puno, pa do njega trebat ćete prijeći još kojih 45 kilometara brodom... Onda ćete se iskrcati na molu i krenuti uzbrdo, po stazi, korak po korak. No, svaki od tih koraka, svaki ranije prijeđeni kilometar, će vrijediti. Taquile je jedan doista poseban otok na nadmorskim visinama na kojima se teže diše, a gdje tekstil priča jednu posebnu priču.
Foto: Martina Hrupić
Sjećanja su i danas živa. Kako izlazim iz broda na obalu, hodam po stazi, prolazim kroz vrata. Kod jednih od njih, u sjeni, sjedi jedan muškarac, po drugima se penje mala djevojčica. Sunce je jako, i ugodno grije, no sakriva i njihova lica. S druge strane, obasjava jezero, dodatno ističe tu nevjerojatnu plavu Titikake koja nalikuje na onu mora. Osim te plave, tu je i zelena brojnih terasa, ali i drveća, kao i sivkasta i smećkasta kamenja i suhozida. Krovovi kućica rasutih po padinama dolaze u različitim bojama. Boje su jake na ovom otoku. Ali i mir. Iako sam dio turističke grupe, smirenost u koju smo svi mi radoznali posjetitelji tog dana kročili, bila je opipljiva. Ovdje vrijede neka druga pravila.
Foto: Martina Hrupić
Posjetila sam taj otok na peruanskom dijelu Titikake 2019. godine, tijekom putovanja Južnom Amerikom. Taj posjet bio je dio jednodnevnog izleta koji sam uplatila u spomenutom gradu Puno. Prvo nas je vodio na otoke od trske na kojima živi narod Uru, a zatim i na Taquile.
Ovi prvi bili su neobično iskustvo, no nismo se mogli oteti dojmu da smo na jednom od otoka koji je pregazio turizam. Sve je bilo podređeno tome, svrha je bila otići s nekim od suvenira. Iako je iskustvo bilo nadasve zanimljivo, i imali smo prilike, u sjeni te komercijalizacije, doznati mnogo toga o životu na tim neobičnim, ljudskom rukom izrađenim otocima, Taquile je odisao potpuno drugačijom atmosferom.
Foto: Martina Hrupić
Za početak, riječ je o ‘pravom’ otoku, u smislu da nije otok koji su ljudi izradili svojim rukama. Riječ je o kopnenoj gromadi na Titikaki koja ima površinu oko sedam kilometara četvornih, a na njemu živi oko dvije tisuće ljudi. Najviša mu je točka 4050 metara, a glavno selo tek je nešto niže, na 3950 metara. Visinu ne osjećam, već sam naviknuta, no na prizor oko sebe nisam. Pogotovo ne na stanovnike otoka koji se zovu Taquileños, njihovu nevjerojatnu kulturu i to kako zlatne ruke imaju. Na otoku Taquile još više od prirode, očaravaju upravo njegovi stanovnici.
Foto: Martina Hrupić
Neobično je to mjesto. Danas kad pomislim na njega, nakon svih tih godina, među prvim slikama pojavljuju se upravo spomenute boje. Prvo plavetnilo Titikake, no onda odmah jarke boje tamošnjih tekstila i oštrog kontrasta koji one čine s crnim maramama u koje se zavijaju tamošnje žene. Sjećam se i pompona. Na otoku Taquile tekstil je više od uporabnog predmeta: on je stup tamošnje kulture, svaki komad priča svoju priču, ima svoje značenje, govori nekim posebnim jezikom koji je potpuno stran neukom pridošlici.
Foto: Martina Hrupić
„Na otoku Taquile, muškarci nose kapice. Ako su samci, nose bijelo crvenu. Ako su u braku, crvenu. A da bi uopće razmišljali o ženidbi, moraju znati štrikati“, napisala sam u dnevnik nakon tog izleta. Nose kapice, pisala sam u nastavku, koje imaju na sebi pompone. Ako pompon visi sa strane, znači da je muškarac spreman za brak i da traži družicu. Ako ga nosi iza, odnosno ako mu pompon pada sa stražnje strane glave, znači da nije.
Žene nose crnu maramu s pomponima. Veliki pomponi znače da je sama, manji da je udana... To je samo dio jezika boja i materijala na otoku Taquileu gdje vrijeme, postalo mi je jasno, ne određuju kazaljke sata već igra pletačkih igala i tkalačkih strojeva.
Foto: Martina Hrupić
Umijeće izrade njihovih prepoznatljivih tekstila uvršteno je i na popis nematerijalnih dobara pod zaštitom UNESCO-a. Rukotvorine koji oni izrađuju smatraju se jednima od najkvalitetnijih u Peruu, a poslovi vezani uz njih u tom šarenom svijetu strogo su podijeljeni. Žene predu vunu i boje je, i to prirodnim bojama. One i tkaju. No, samo i isključivo muškarci pletu. Plesti uče još kao dječaci.
Osim tekstilom, bave se i poljoprivredom. Krumpir je ovdje jak, kao i uzgoj ovaca. Žive po ‘onoj staroj’ Inka, a koja glasi ‘ne kradi, ne laži i ne budi lijen’, a velik dio prihoda dolazi upravo od turista, barem u današnje vrijeme. Energiju dobivaju iz solarnih panela, a koriste i generatore.
Foto: Martina Hrupić
Tijekom tog izleta tek smo malo zavirili u njihovu svakodnevicu. Znate kako to inače ide: na turističkim turama na tako posebnim mjestima uvijek imaš premalo vremena. U aranžman je bio uključen i ručak, jeli smo pastrvu, a onda smo imali malo vremena i za razgledavanje. Iako sam bila samo jedna od mnogih koji su pohodili taj otok nakon što je izašao 1950-ih iz svojevrsne izolacije od ostatka svijeta, tamo se nisam osjećala ni kao stranac ni uljez. Taquile je tako dobroćudan, tako prijateljski... Taquile je divota, a ja sam sretnica koja je imala prilike njime kročiti. I nositi dio njega, u svojim sjećanjima, sa sobom.
*Putopis je prvotno objavljen na portalu Putni kofer
